Nikada više ne otvaraj vrata
u predvečerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve riječi
i svi nas pogledi dotaknu
da se više ne vrate.

Nikada više svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaći
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli prićati satima
i ne znati da li su nam godine prošle.

Nemoj više ljubavi otvarati oči
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame nasloniš uspomenom
na prozore pod kišom koja zna i hoče
a mi tek ljubavni i dobro raspoloženi
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire.

Ne izgovaraj više riječi
koje si u sumraku sobe učila na pamet
da ih dugo nosiš nanizane oko vrata
ne otvaraj više vrata u rana predvečerja ljubavi.

Podivljat če rijeke
zbog usana neljubljenih
nečemo se snači što nam je bilo dano
jedno vrijeme
nečemo više znati
ni ljubiti kako smo znali
neče više biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa čak ni smrti
ako otvoriš vrata istom kretnjom
nekome tko če doči
Ž.Krznarić

GARDELIN

Zašto su ti oči umorne i tužne
ne vidin u njima modrog mora sjaj
daj, zaboravi na sve dane ružne
svoju ruku mi daj.

Voljela bih noćas dok je mjesec mlad
da jos jednom čujem riječi te, volim te
hoću da te ljubim, da te usrećim
pivat ću ti bit ću samo tvoj gardelin.

Kada brodovi prestanu da plove
kad se more smiri, ja ću doći u tvoj san
tad ćes saznati da jos uvik živin
naše ljubavi plam.
Severina


NIKADA VIŠE

Ti živiš
gdje zvijezde tkaju put
od srebra.
Nevinošću sja tvoje lice,
dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let.
Negdje sakriven tvoj je svijet.

Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.

Još neznam dal' si zvijezda ili žena
al samo jedan tren da postojiš
ko' ružičasta morska pjena
na žalu stojim sam.
Galebov glas stope briše val.

Vječnom ljubavlju dodirni me
i ostani uz mene.

Ti si princeza
nekog drugog svijeta
tvoja riječ stvara čuda
budi iskrena uputi mi osmijeh
tek da znam
postojiš nisam sam
negdje izvan planeta.
D.Topić

GRUBE RIJEČI

Kad se nemir odluči
da me napije od sječanja
tvoje mi ime uruci
ko medalju za čekanja.

Pa se vrate kao san
sve adrese svaki novi stan
ona mala soba
najljepše doba u životu mom
životu sa tobom.

Tvoje grube riječi te
dušu mi opekle
pa sad živim, živim s tim
da od tebe ozdravim .

Tvoje grube riječi te
dusu mi opekle
pa sad živim, živim s tim
da zaboravim,
da se pomirim sa svim, pomirim .

Kada nada proviri
tek u mojim pjesmama
i u srce zaviri
čujem korake na vratima .

Pa se vrate kao san
sve adrese svaki novi stan
ona mala soba najljepše doba
u životu mom
životu sa tobom.
Danijela Martinovič

IZ KOJEG SI TI SVIJETA